Dizajn weba – što je to ustvari, je li to samo vizualna stvar?
Kad je potrebno napraviti web stranicu, obično se počinje od dizajna (vizualnog). Zašto je to loše i kako bi to ustvari trebalo biti sam razgovarao sa Željkom Babić u sklopu fotkast intervjua.
Nešto niže je cjelokupan intervju u tekstualnom obliku, no, ukoliko ti je lakše pogledati ga kao video – to možeš i ovdje te ujedno provjeri i ostale interviewe:
Uvod
Darko: Pozdrav! Darko Mareš ovdje i još jedan fotkast intervju. Danas je u gostima Željka Babić, copy i content writer i marketing strateg. Ovo je ovako općenito kako bi te opisao sad čisto, ja bih radije da ti sebe predstaviš sama ako može Željka; pozdrav!
Željka: Može, naravno, pozdrav. Hvala ti Darko, da si me pozvao. Veselim se razgovoru s tobom, veselim se svemu onome što ćemo međusobno naučiti. Sad, moj posao je napisati tekstove, osmisliti komunikaciju za raznorazne kompanije, sad taj
Copy i content writing te marketing strateg
Željka: copywriting je pisanje koje podupire procese prodaje. Content writing je nešto što je stvaranje sadržaja i vrijednosti koje daje klijentu nekakav dodatni sadržaj s kojim on može obogatiti svoje razumijevanje problema proizvoda i usluge.
A kad kažem content strateg, odnosno marketinških strateg, govorimo o tome da komunikaciju, pogotovo za startupe, mlade firme, treba nekako postaviti – u prostoru, vrijeme, u relaciji prema drugima. I to je taj jedan dio koji nije … nema konkretan ishod, ajmo reći web stranicu ili nešto nego jednu konceptualnu ideju koja se kasnije onda manifestira kroz niz tekstova kojima postižemo svoje ciljeve.
Ukratko, a najčešće radi web stranice, blogove i sve one prateće materijale koji su potrebni jednom biznisu da dobro radi svoj posao, brošure, reklamne letke, objave na društvenim medijima i slične stvari. Eto.
Darko: Znači, od cjelokupne, da tako velim, strategije marketinga do ovih, kako mi to velimo, riječi koji će pisati negdje, taj copy koji će privući čovjeka.
Željka: Ja bih rekla, znaš, marketing je široko polje, jedan dio marketinga se bavi uopće razumijevanjem tržišta, definiranjem kakvi će biti proizvodi, koja tržišta će ići… Ja tipično radim u onom manjem dijelu. Znači kada su tako stvari postavljene i kada zapravo se već počinjemo baviti kako TO što smo definirali gdje idemo, šta prodajemo, kako, po kojim cijenama…
Kako to predstaviti svojoj publici – znači više strategije u smislu komunikacije.
Darko: OK, OK, jasnije je sad, hvala lijepo i ono o čemu bi danas razgovarali je… web stranice. Kako ustvari uopće planirati web stranice? Dodatno, kako planirati fotografije koje će završiti na web stranicama? Ali, sad za početak. Ja bi, da pogledamo gdje ustvari ljudi najviše griješe s… da li copyem, da li cjelokupnom strategijom, ono što ti radiš – web stranice?
Na koji način, ono,
Koje su greške na web stranicama?
Darko: gdje ti vidiš greške koje ljudi naprave na svojim web stranicama?
Željka: Da, to je jedan veliki izazov za nas koji radimo zajedno, Darko i ja možemo raditi zajedno. Radili smo na nekim projektima jako i vrlo često se izdvojeno, gleda dizajn, izdvojeno se gledaju fotografije i izdvojeno se radi copywriting. I sad, što se dogodi? Svatko od nas dobije neki brief i može ga obraditi, može
shvatiti to na svoj način i ima onoliko ideja i onoliko pristupa koliko ima ljudi. Ja ne bih rekla da postoji jedan način kako se neki brend može predstaviti bojama, dizajnom, fotografijama ili tekstom, ali bitno je u tome biti dosljedan i dobro organiziran. Ono što mi vrlo često vidimo kao problem, to je da dođemo na projekt gdje mi za izdvojeno napišemo tekst.
I onda shvatite da se tekst suprotstavlja fotografijama ili tonu glasa ili bojama, i onda vrlo često u tom nekom pristupu, ne znam, ako je dizajner prvo napravio neki layout stranice… odjednom shvatite da vaš tekst tu ne ide. S druge strane, odjednom shvatite da dizajn priča jednu priču, tekst priča drugu priču, fotografije pričaju treću priču.
I to može biti vrlo nezgodno, zato što je naše razumijevanje poruke uvijek interakcija između tekstova te boja i oblika – znači grafičkog dizajna i fotografija. Ono što bi bio ispravan proces je imati koordinatora, znači nekoga koji će saslušati cijeli koncept biznisa, saznati – OK, tko su ti ljudi, šta mi prodajemo, kakvi smo mi, kakva je naša publika,
kakva je naša konkurencija? I onda zadati jedan brief koji će se preliti u zapravo više briefova, znači brief koji ide prema copywriteru, prema dizajneru, prema fotografu i svim ostalim stručnjacima, oglašivačima, SEO stručnjacima. Ali bitno je da on ide, ajmo reći, u istom smjeru – evo to bi bio nekako onaj najgrublje opisan i ispravan i zapravo najefektivniji način izrade web stranice.
Darko: Ustvari znači da se unificira cjelokupan proces različitih kreativnih strana, da tako velim, od copy-a, dizajna do fotografija, pa čak i videa koji se nađe na web stranici i, da, ono što si rekla, da ustvari netko to treba sve nadgledati, da ne bude, kao što često biva i s moje strane, ja također dobijem: “E, trebaju fotografiju za stranicu.” Da, napravi se, ali ako ne znam kako ustvari izgleda stranica i da dogovorimo direktno… kako će to ispasti – na kraju ne znam. Znači trebao bi netko biti tko nadgleda to sve skupa.
Željka: Tako je, Tako je. Znači, ja pripadam onoj struji, idemo reći, marketinškog komunikacijskog razmišljanja ili filozofije koja kaže: prvo content. Zašto? Dakle, content, odnosno sadržaj, odnosno poruke su jezgra cijele priče. Mi želimo nešto poručiti. Mi želimo ispričati određenu priču o našem brendu, ponuditi određeno rješenje.
I kad znamo koja je ta poruka, mi prema toj poruci onda krojimo nekakvu arhitekturu web stranice. Dakle, imamo li jednu publiku, dvije ili tri i koliko proizvoda imamo, da li su svi proizvodi za sve ili moramo nekako segmentirati, voditi te ljude da dobiju ono što im treba, sve ono što im treba, a ne da ih opterećujemo svim nekim drugim stvarima.
I to je na razini one osnove, kao kad gradimo kuću – mi prvo pokušamo klijenta: što želiš graditi? Imam troje djece; aha, tri su sobe znači spavaće. Ima mačku, nema mačku. Mačka mora izlaziti ili ne mora izlazi. Treba mi soba bez prozora zato što se bavim hobijem, fotografijom ili ne. Na taj način isto tako mi moramo saznati
što kupac točno želi i što ga zanima, što biznis mora komunicirati. Prema tome gradimo tu svoju kuću, taj nacrt i onda zovemo razne stručnjake. U slučaju kuće to bi bilo popločiti s pločicama ili staviti parket, a u slučaju weba to znači onda na temelju nekakvog nacrta, svega toga što želimo i ono što je najvažnije, kako voditi kupca.
Dakle, jedna od mojih osnovnih postavki je. Nije stvar tamo što mi želimo reći. Mi uvijek u webu razmišljamo što želimo da kupac napravi, odnosno kojim ćemo ga koracima dovesti do tog nekog čina koji smatramo za cilj stranice. Nekad je to kupiti, nekad je to nazvati nekoga, nekad je razmisliti ili skinuti neku brošuru.
Kad imamo tu putanju i tu arhitekturu i taj naziv, i kad smo pozvali stručnjake, mi onda nekako dajemo zadatak fotografu, dizajneru i copywriteru da naprave neki interijer. Ali, ono što se često dogodi ako, ako ih neovisno angažiramo – jedan radi u industrial stilu, drugi radi onako, kao da je riječ o nekakvom retro dizajnu iz pedesetih, a netko radi ono, minimalistički. Kad se to troje spoji,
imamo ono kao, WTF, jel’, interakcija svega toga je – šta je ovo? Idealno bi bilo da oko stola sjednu fotograf, dizajner i copywriter pod, ajmo reći, direkcijom onoga koji to vodi, nekad to vodi direktor marketinga, ako firma ima direktora marketinga, on to razumije. Vrlo često male firme nemaju, nisu dorasli do toga,
i dosta mojih kolega, pa tako i ja, radimo i taj dio. Dovoljno ga dobro razumijemo da možemo napraviti nekakve osnovne te arhitektonske postavke komunikacije i da možemo komunicirati s ostalim stručnjacima. Ne možemo napraviti dizajn, ne možemo napraviti fotografije, ali možemo dati osnovnu ideju i onda to pretočiti u informaciju temeljem koje ćeš ti Darko
onda dalje napraviti fotografije koji će se skladno nadopunjavati s tekstom, dizajnom i ostalim elementima weba.
Darko: Puno jasnije sad, puno jasnije sad i ovo; super mi je što si spomenula ovaj primjer s kućom, jer, ajde, možda meni bliže odmah “bauštela i tako to…” – Uvijek ima: arhitekt će napraviti nacrt, što često zna biti i da nije slučaj kod web stranice, da će neko isplanirati unaprijed, ali ono što je važnije još, uz gradnju kuće, postoji neki nadzorni koji onda ipak prema tom nacrtu ide – da li zidarima, da li keramičaru i provjerava što oni rade i da li to još uvijek u tom smjeru ili rade nešto svoje, deseto po svojoj ideji… Što, kao što veliš, tu zna biti problem na web stranicama da to na kraju tako ispadne. Ili možda, recimo, ako arhitekt nešto napravi, vlasniku se to ne sviđa…
Na kraju to izgleda džumbus od kuće, ali dobro…
Željka: Da.
Darko: Kod web stranica je to veći problem i gdje vidiš da su ustvari najveći ti problemi? Ustvari, klijenti sami ne znaju kako to err, klijenti – posjetitelji, možda sami na kraju nemaju tu konverziju, koja je ustvari glavna svrha web stranice.
Željka: Tako je, tako je. Znači o čemu se radi? Web stranica –
Web stranica kao zaposlenik tvrtke
Željka: web stranicu treba gledati kao svog zaposlenika. Koji stupa u određenu interakciju s kupcem. Znači, kao što kad uđete u dućan, pa vam netko kaže – dobar dan, a vi vidite, naravno, iz izloga da se prodaje cipela, pa osoba kaže: OK, ja bi cipele za ne znam, ovu ili onu prigodu, pa onda prodavač možda objasni:
ove su vam lijepe, one imaju posebne potplate, imaju ovo ili ono što može odgovarati vašim potrebama, onda čovjek to proba – to nam je pandan nekakvih slika, videa i ostaloga, i nakon toga možda u onim trenucima sumnje je tu prodavač u realnom svijetu koji će reći: ma super vam stoje gospodo, baš lijepo vam uz oči ide… Isto tako nekakav pandan tog procesa imamo na web stranici.
Dakle, ljudi procesuiraju informacije po određenom redu i slijedu. Dakle, što je to, kako to radi i da li je to dobro za mene, postoje li neki rizici – i to je ono kako treba gledati web stranicu, i isto tako nju treba gledati u širem kontekstu, dakle u nekakvom ispunjenju prodajnih ciljeva: znači gdje je ovo, na koji dio ona radi,
znači ona vjerojatno nije knjigovođa, ali može biti ako ako govorimo već web site-u, da je nama isto potrebno spojiti na knjigovodstveni program kako bismo dobili brojeve od prodaje. Znači, svi stručnjaci koji rade u firmi imaju nekakvu interakciju s tom stranicom. Prodajni tim se možda oslanja na web stranicu kako bi mogao poslati link, kako bi mogao poslati nekakvu brošuru.
Dakle, ne razmišljati o web stranici kao panou. Ona nije pano – ona nešto radi, to je ono prvo i osnovno što je jako, jako važno za znati.
Darko: Ovo su super definirala na početku. To je ustvari zaposlenik dodatni.
Željka: To je zaposlenik.
Darko: Web stranica radi.
Željka: Ona radi, ona mora nešto raditi i od prve interakcije do nekakvog cilja. Mi imamo stepenice kojima nastojimo evidentirati taj proces kupca, da i on bude zadovoljan. Jer ako ja došao naći neku informacija a ne može je naći, on je nezadovoljan. On će tu stranicu ugasiti, na isti način kao što ako dođe u nekakvu robnu kuću i ne može se snaći, ne može naći, i ne može razgovarati s
prodavačem na dovoljno suvisan način, on će reći: dobro, hvala lijepa, doviđenja. To je točno pandan onoga što se događa u digitalnom svijetu i.
Darko: I ode konkurenciji…
isto kao na web stranici,
tako
i u dućanu.
Željka: Tako je, ja mislim da je uvijek potrebno, ne zaslijepiti se tehnologijama, nego se pitati šta je u toj tehnologiji onaj dobri, stari proces koji je u nama od praljudskih vremena kontinuiran.
Dakle, web stranica je interakcija, web stranica je prodaja, prezentacija koje vjerojatno bi se mogla usporediti s onim prvim prodajama gdje su oni Fenićani ili tko već de facto izmislili trgovinu, matematiku i uopće komunikaciju. To je ono što je jako, jako važno – razmišljati o tome kako će web stranica postići ciljeve. Da se odmah malo, da ubrzamo proces, jer bismo mogli sad danima o teoriji, sve su sredstva.
Fotografija je sredstvo, dizajn je sredstvo i riječi su sredstva. Ja bih rekla ovako Darko, ti vjerovatno kad dobiješ brief za fotografiranje za neku web stranicu – ako ti netko kaže, treba snimiti prostore. Ti vjerojatno te prostore možeš snimit na najmanje sto načina, je li tako? Tako je, krupni plan, u šta može biti blurano;
ja ću sad govoriti onako laički. Zato što ćeš ti…
Darko: Ma da, da li je više boja, da li je, recimo svjetlije nešto, da li je tamnije… Da, na sto različitih načina da tako velim, kad je već možda prostor, ali čak i ljude – da li će biti crno bijela fotografija ili će biti u boji? Da li će se naglasiti možda neka okolina… Da, na sto načina, da sad ne duljim…
Željka: Tako je, na sto načina, stvar je u tome što svaki od tih načina će prenositi određenu poruku. Sad, ja ću dati jedan primjer, možda ako krenemo s primjerima, bit ćemo puno efikasniji.
Primjer konstrukcije web stranice
Željka: Zamislimo sad na trenutak da radimo odvjetničku stranicu, i to kažem odvjetničku zato što za njih svi razumiju koje su nekakve osnovne biznis postavke tog biznisa.
Znači, to je nešto jako stručno, to je nešto, ajmo reći, strogo, pravo ne može biti kao welness centar. Ono ima svoju… po definiciji mora komunicirati pouzdanost i profesionalnost, jel’ tako. Međutim, unutar tona glasa i unutar toga kakvi su ti odvjetnici tu može biti da su oni jako strogi, korporativni ljudi, to mogu biti i odvjetnici koji rade za startupe,
tako da oni automatski imaju jednu drugu vibru, jedan drugi ton i oni se žele predstaviti možda na drugi način nego što to žele predstaviti odvjetnik koji radi za startupe. Ako se ja sad obučem, ako sam odvjetnica, ono sivo odijelo i uzmem onu aktovku, iza mene je ovako na zidu nekakva stroga umjetnina korporativna…
Vjerojatno se ja kao osnivač startupa ću mislit, jer ja sam u nekakvim trapericama, moja firma je relativno mala, mora biti jako agilna – mene to neće privući. Signali s fotografije takvog nekakvog ureda trebaju signalizirati: OK, mi smo slični vama. Mi smo isto: brzi smo, agilni smo, moderni smo. S druge strane, ne možemo opet sad se obući u, ne znam, ono joga odijelo jer opet to ne šalje onaj neki kredibilitet, tako da fotograf vjerojatno tu mora raditi i s bojama, jer boje daju strogost ili opuštenost, pozicija tijela – to ne moraju biti veliki otkloni, ali ovo je jedan način kako komuniciramo, a nekakav opušteniji način držanja tijela, osmijeha, odjeće, boja,
ambijenta. U jednom te istom prostoru pretpostavljam da tu možeš naći mjesto gdje bi slikao nekoga za neki ton glasa – strog, što je u redu ako radimo za korporacije i borimo se s nekim problemima na na vrlo visokoj razini gdje su potrebni jako strogi, rigorozni ljudi, a isto tako možeš naći nekakav ambijent koji će sugerirati nekakvu prisnost koja je potrebna u nekim malim biznisima.
To je jedan primjer.
Darko: Da, naravno, od prostora do toniranja fotografija, ali čak što veliš: da li poza, da li milimetar pomaka lica – može značiti dosta kroz tu neverbalnu komunikaciju na fotografiji, ali da se vratimo na web stranicu…
Željka: Tako je – i sad recimo, isto imaš nekakve stvari koje su zadane vezano uz industriju. Ako imamo inženjerske usluge, mi očekujemo određenu dozu preciznosti i strogosti. Zamislite, zapravo sam čak i radila na jednom takvom projektu gdje nešto nije bilo dobro. Nekako svi su osjećali – nešto nije dobro s ovom web stranicom i zasebno su radili fotograf,
zasebno su radili copywriter i dizajner. I onda kad su shvatili da nikako to ne ide na zelenu granu… pozvali su cijeli tim, i ja sam pogledala i shvatila zašto je svima nekako off. Naime, dizajneri koji nisu imali cjelovitu informaciju što ti ljudi zapravo prodaju, a prodaju preciznost. Vi od inžinjera prije svega želite preciznost.
Jer milimetar pomaka može značiti da će se kuća srušiti ili brod potopiti. Oni su u dobroj namjeri, da naprave moderan i lijepi dizajn, preko fotografije ostavljali nekakav filter koji je blurao fotografije. I fotografije su djelovale vrlo mutno, odnosno, davale su neki signal koji bi bio puno primjereniji za welness centar.
I mi smo sad imali nekakvu verbalnu komunikaciju tipa – precizni, brzi, rigorozni; koristimo alate i AI, a fotografije su pričale ono, chill people, ono kao sve je nekako u nekim bojama, smećkasto itd. Što mi povezujemo s nekim organskim oblicima, s nekakvom prirodom. Čim se skinuo taj filter i kada je došlo do te nekakve oštrine, automatski su svi odahnuli kao – aha:
this is more like it. To su ti neki primjeri kako odabir tona i interakcija dizajna, fotografije i teksta može stvarati nepoželjne efekt. efekte.
Darko: Sad, što se tiče ovoga, što si već navela primjer,
[00:18:39] Mogu li se stvari samo na brzinu popraviti ako postoji problem?
Darko: da li je kod nekih stranica kod kojih primijetiš postoje takav nesklad, da li se može na neki način napraviti neka brza promjena koja će stranicu ponovo učiniti upotrebljivom, mislim, upotrebljivom u smislu da radi svoj posao ili je većinom potrebno sve iznova napraviti i krenuti od početka, to jest opće od ideje, pa onda dalje usklađivati.
Kakvo je tvoje iskustvo s time?
Željka: Ja bi se jako rado voljela da mogu reći onako optimistično – znaš, kao može se uz male intervencije, i ja bih to voljela i naravno da čovjek uvijek nastoji naći najbolje i najpovoljnije rješenje za svog klijenta, ali ja bih rekla da se mi vrlo često nađemo s onim situacijama kao kad ljudi sami grade svoju kuću.
I onda odjednom shvatite da nije predviđeno, da nisu predvidjeli stepenice, to smo gledali u onim dalmatinskim kućama građenim bez arhitekta ili u jednom trenutku shvatite da tu ne znam što…
Darko: Gdje su vrata, ono, na prvom katu, usred ničega,
Željka: Da.
Darko: izlaze nigdje.
Željka: To, to to.
Darko: Bez balkona, bez ičega,
Željka: Zato što se u početku nije razmišljalo da kroz web stranicu netko putuje, ona negdje ide.
On mora negdje stati da bi otišao negdje gdje je njemu relevantno i on mora imati tu nekakvu navigaciju koja ga vodi kroz njegov proces. O čemu se radi? Kratko da damo jednu sliku nekome tko razmišlja o razvoju web stranice, a ovo mu je apstraktno. Vi najvjerovatnije imate publiku, pogotovo u startupima, ja dosta
radim sa startupima, koja je već upoznata s tipom proizvoda, usluge, možda i koriste i njemu vi trebate… On može lako doći – aha, ovo je ovo, ovo je razlika u odnosu na postojeća rješenja; OK, I’m fine with that. Imate ljude koji su tek osvijestili problem i koji su zapravo možda prvi put sreću uopće s postojanjem alata za ovaj ili onaj problem i
njemu je sve novo. Njega moramo voditi kroz više koraka. Ako ćemo ovog čovjeka koji samo hoće novi projekt menadžment alat, on samo hoće vidjet ima li ove, ove i ove feature, ako ćemo njega voditi istim putem – kao gledaj, procese treba organizirati. Pa evo, ovo je primjer kako to radi. Pa evo da ti objasnimo feature; ovaj će otići. Isto kao što će ovaj koji tek prvi put se upoznaje otići ako mu ne damo korake. S treće strane, neki put postoji čak i osvještavanje problema. Znači, ljudi mi ne znaju da se može organizirati, nekakav… Da se možeš bolje organizirati, pa onda čak ne idemo od alata, nego krećemo od toga: imate li osjećaj da su vaši procesi: onako, da vas preplavljuju, da ne znate šta ćete? – OK.
To je zato što, i zato što, i zato što – postoje ove i one metode organiziranja i gledajte: postoji digitalni alat. To su tri tipa ljudi koji imaju tri tipa putovanja, kako na jednoj web stranici osigurati putanju za prvog, za drugi i za trećeg? To je to izazov arhitekture. I ako to nismo predvidjeli, onda možemo imati briljantne fotografije i briljantan sadržaj, ali će to biti kao jedna,
zamislite sad nekakvu kuću koja ima sobe, jedna soba ide u drugu, onda usred sobe WC, onda zapravo ne znate, pogubili ste se – gdje je hodnik, gdje je kuhinja, gdje ja idem itd. To taj efekt.
Darko: A sve je u stvari predivno samo po sebi.
Željka: Sve je lijepo, ali ne vodi nikamo. To je to. Najčešće je problem u tome. Tako da ako ljudi imaju relativno dobru arhitekturu i ako je web izkodiran, izprogramiran tako da se relativno jednostavno mogu napraviti modifikacije, onda se tu možemo poigrati možda s
optimizacijom dizajna, fotografija i teksta, ali ako arhitekture nema, onda je nema. Eto, to bi bilo ono na osnovnom nivou. Druga stvar je… Da, to je prvo i osnovno. Drugo, da li možemo popraviti fotografije? Pa ja bih rekla da, da vrlo često. I isto tako, ako je predviđeno adekvatno mjesto za njih. Naime, vi kad, odnosno ti kad gledaš nekakav web u svakoj fazi interakcije, ti imaš drugo pitanje za njega.
Znači, prvo pitanje bi bilo što je u ovo i to obično volimo pokazati nekakav krajnji ishod na početku. Znači, šta ja ovime dobivam. Tvoje drugo pitanje je: kako to radi. Dakle, nekako, daj mi objasni taj mehanizam. Treće pitanje u kojim varijantama ja to imam, onda je nekako pitanje: a kakva je iskustvo drugih ljudi s time, to je opet nekakav sljedeći korak. Svaka od tih faza razumijevanja i pitanja treba fotografiju – ili fotografiju ili video ili grafiku ili nešto i bitno je da su predviđena mjesta za to. Ako su predviđena suvisla mjesta i dovoljno mjesta, za nešto nam treba galerija, za nešto nam treba i nekakva jedna fotografija.
Onda svakako možemo popraviti fotografije, ali samo na jedan način. Dakle, to je na način da damo fotografu brief iz kojeg će on vrlo jasno shvatiti što ta fotografija treba pričati, kome i kako i to zapravo sad stupaš ti, i voljela bih ovaj, da mi iz tvoje perspektive objasniš kakav ti brief
voliš dobiti od nas, copywritera i što je tebi potrebno da bi ti razumio u kojoj su ciljevi web stranice i kako ćeš onda se postaviti prema fotografiranju u smislu svojih metoda? Znači kratko ću reći, ako ja tebi sad kažem: riječ je o odvjetničkom uredu. Oni su iznimno stručni, ali rade za male poduzetnike i rade za startupe, žele ostaviti dojam prijateljskih i neformalnih odvjetnika.
I najviše najviše rade za, recimo, software. To je…
Darko: Okej. To je, što se mene tiče, ovo je veći brief nego što sam ikad
dobio skoro; tako da, ako me pitaš koji je idealni brief – bilo kakav barem, jer rijetko kada uopće dobijem nešto, čak
i
kad pitam.
Željka: A.
Darko: Idemo u redizajn stranice, trebaju nam fotografije – okej, možete me povezati s dizajnerima bar, s nekim… Na kraju to ne vodi nigdje, jer ili ova druga strana nema vremena ili klijent nema uopće interes da nas poveže… i dobiješ u osnovi da radiš na svoju ruku, kakva je tvoja možda ideja, tako da ako se već može dobiti brief neki – da, u svakom slučaju: koji mood, tj. ugođaj bi uopće trebao…
Željka: Tako je.
Darko: Ovo bilo super da uopće shvatim u kojem smjeru bi bilo potrebno, malo da se objasni oko ideje stranice, da li je to, ne znam, za prodaju, da li to treba biti nešto super precizno kao što je bio primjer ili nešto laganije. Znači općenito ugođaj kakav bi trebao biti. Također, kakve bi trebale biti i same fotografije da li će dizajn biti, onako, čist ili će biti sve načičkano,
pa tu bi bilo dobro malo boje naglasiti, malo dodatne stvari u ambijentu i slično. Tako da, bilo bi dobro čim više informacija koje vrlo rijetko dobijemo, naročito kod manjih tvrtki… Da, to je u osnovi: netko će nam napraviti dizajn; OK, možete me povezati … ništa na kraju toga i na kraju radiš na svoju ruku. Kako već ti misliš da bi bilo dobro u razgovoru s klijentom; sad je li isto predstavio i copywriteru, da li isto predstavio tu svoj, tako da velim, put, tj. što stranica treba napraviti dizajneru – ne znam i naravno da onda može doći do totalnog nesklada.
Tu svakako je, velim, ovo čisto odmah uopće da počnemo od svrhe, pa do nekog ugođaja koji bi imao veze da se uskladi s dizajnom i dodatno možda još ono, dimenzije.
O.K., ovdje nam treba vodoravna orjentacija, ovdje nam treba okomita i slično. Ako je baš nešto precizno, da mora se uskladiti u dizajnu,
ali velim, gotovo nikad
Željka: Gotovo nikad
Darko: Da dobijem nešto slično.
Željka: Da, tako je
Darko: Kod većih tvrtki istina, tu se mogu dobiti neke smjernice, barem, često ne baš toliko opširno koliko bi se možda moglo. Ali dobro.
Željka: Ipak da, oni imaju profesionalne timove koji znaju što je potrebno i koji na kraju krajeva znaju da fotografija može značiti bilo što, fotografijom može značiti fokus na stolu, na nekakav radni proces tipa kompjuter, papir i olovka. To je fotografija, a fotografija i nekakav krupni plan ureda. Sve to su načini kako se nešto može predstaviti s ljudima, bez ljudi, ljudi u procesu ili ljudi koji poziraju, ljudi koji poziraju u formalnoj fazi ili ljudi koji poziraju nekim humorom, ljudi koji su si stavili umjetne brkove, ponekad je to potpuno u redu ako Imam neki startup koji ima neku nekonvencionalnu ponudu ili uslugu ili se bave nečim što je za zabavu.
Ajde, sad ću ja probati izmisliti nekakvu situaciju – zamislimo da su napravili neki light show za partyje i zamislimo da je to vrlo nekakav mladenački način pristupa toj tehnologiji. Taj tim može odlučiti slikat se s brkovima i time sugerira da su strašno zabavni. Mi smo za partyje tako dalje. Tako da fotograf, kad kažu daj mi fotografije, isto kao daj mi tekst – to ne znači apsolutno ništa.
To je toliki prostor za grešku koji se onda manifestira u jednoj situaciji koju sam detektirala kod sebe- našla sam jedno rješenje, znači, napraviš nešto, onda klijent kaže, a nije mi to to. Jer on u svojoj glavi itekako ima, on ima neku svjesnu ili polu-svjesnu ideju – što bi to trebalo biti, ali nije artikulirana.
Ako nije artikulirana, čovjek ne može čitati misli, znači on je onako nekako zamislio: A ha, pa ja sam ne znam, wellness centar, meni bi to trebalo bi da je onako jako opuštajuće, ali ako to nije rekao, netko može reći, vau, ovaj wellness centar ima nekakve aparate za uljepšavanje. To meni djeluje kao bitno, ja ću slikat aparate.
Što nije greška, jer ima fitness i wellness centara koji se baziraju ne na iskustvu. Mislim, uvijek i ljudi su bitni, ali netko se voli pohvaliti: mi to radimo kroz tehnologiju, a kako da ti to znači ako ti nitko nije rekao?
Darko: Da, točno to, istina i ono što bih rekao da često zna biti problem da ulogu toga voditelja cijelog projekta zna uzeti sam klijent, ne prepustiti to nekom stručnjaku dalje, da to ide na pravi način, a kao što se ono veliš, ne zna se izraziti možda na pravi način, možda mu nije u glavi, onako, potpuno jasno u kojem smjeru bi išlo… Da, otprilike zna, ali ne zna to kroz riječi izraziti da nekome drugome bude isto tako jasno, tako da, to u svakom slučaju je problem dodatni, onako: trebamo nešto, ne znamo što. OK, napravi, i onda… ne baš tako.
Željka: Ne baš tako
Darko: Ne znaš tako dalje na koji način uopće pomoći. To bih rekao da je svakako dodatni problem koji je, da velim klijenti sami u ruke taj dio od arhitekta do nadzornoga, a onda ne znaju to dalje voditi na pravi način.
S te strane, čisto
Proces izrade web stranice
Darko: kako bi ti definirala, kako ustvari ide cijeli proces izrade web stranice, s tim da ne bi rekli čak da izrade. Počinje se normalno s planiranjem, a možda čak i ranije, još dodatni neki koraci, kako to po tebi izgleda, bi trebalo optimalno izgledati?
Željka: Tako je, znači ono prvo i osnovno što moramo imati, to su nešto što ja zovem u svojoj metodologiji, ja sam evo razvila jednu svoju metodologiju koja je primjerena ne velikim korporacijama, to se radi, postoji jedna duga tradicija… korporativnog marketinga, to je nešto drugo. Ja sam razvila metodologiju, primjerenu sam za firme s kojima ja radim.
Tu su tipično startupi ili manje firme, manje i srednje. Koja počinje s time da definiramo ono što ja zovem temeljne marketinške poruke. Znači, to nisu poruke koje idu na web stranicu nego to je razumijevanje samog brenda oko osnovnih postavki. Dakle, kako mi sebe opisujemo? Znači, mi smo, recimo, zubari, odnosno stomatolozi.
Mi možemo biti stomatolozi na jako puno načina i to treba onda profilirati, dakle, mi smo stomatolozi koji holistički pristupamo svojoj temi, recimo, uključujemo i druge stručnjake. To je jedna priča. Stomatolozi mogu biti jako fokusirani na jednu stvar tipa, mi rješavamo samo te iste probleme.
Dakle, trebamo artikulirati napisati što mi zapravo radimo, koji je spektar naših usluga i to je jako bitno ispisati da bi ljudi koji rade marketing to mogli razumjeti. Jer mi profiliramo svoje poruke i radimo svoj posao temeljem razlika – znači ja mogu targetirati ili moj kolega oglašivač može targetirati osobu koja traži vrlo specifičan,
rješenje za vrlo specifičan problem i onda je taj nekakav stomatolog direktno rješenje. Ili netko naprosto želi jednog stomatološkog stručnjaka koji će pokrivati sve njegove njegove potrebe na jednoj širokoj razini, znači to je prvo potrebno artikulirati u riječi. Jer ako ne artikuliramo u riječi, onda moramo iznova i iznova i iznova svakom stručnjaku pričati uz šansu da nešto ne zaboravimo. To je prvo: definirati što radimo,
koji nam je spektar usluga i na koji način su one posebne. To zovemo USP-ovi; znači, što je najvrednije u toj usluzi? I onda ljudi znaju reći koju se ne bave marketingom tipa – pa mi liječimo zube; to je OK. Svi stomatolozi liječe zuba, ali i ljudi donose odluku temeljem tih finih razlika; tipa kod nas možete brzo dobiti termin.
To nekome može to biti glavni razlog zašto vas bira. Drugi može reći – mi radimo najtemeljitiju dijagnostiku, nekome tko ima veliki problem možda nije bitno da bude brzo, nego temeljito. Onda će neko reći mi smo je brzi i temeljiti i tehnološki suvremeni. Obično to nije tako, zato što obično ipak se moramo fokusirati na nešto, ne možete biti i brzi i najprecizniji, možete biti dovoljno brzi i dovoljno precizni.
Kada definiramo te USP-ove, znači što je zapravo ono – ključ naše usluge? Onda prelazimo na definiranje nekakvog svog pozicioniranja u odnosu na tržište. Mi moramo biti svjesni pri komunikaciji gdje mi stojimo u tom nekom landscape-u. Zašto je to važno? Zato što je važno ispoštovati neki nivo komunikacije koji je u tom trenutku prisutan.
Znači, ako svi imaju opis tehnologije, a vi nemate – onda se, diskvalificirate se na neki način, čovjek može misliti; čim nisu napisali, ako su svi drugi napisali kako se zovu njihovi uređaji ili brendovi ili tehnologija, a oni nisu – biti će da nemaju, što uopće ne mora biti istina, može biti da ta ordinacija ima još i suvremenije uređaje ali
eto, nisu napisali. Znači, s jedne strane moramo se ravnati prema ambijentu, prema struci, a s druge strane moramo naći način da se na fini način istaknemo. Ako ćete imati istu na vlas istu boju i istu direkciju fotografija, istu u komunikaciji, ljudi vas neće razlikovati jer je pitanje te marketinške komunikacije tog dvosekundnog interreagiranja sa vizualima i sa porukama.
I ako unutar te dvije sekunde niste uspjeli zaokupiti pažnju ili dati nekakav dobar signal da ste to vi, a ne netko drugi, onda vi na neki način ste propustili svoju šansu. Tako da definiramo znači, kako stojimo u odnosu na publiku. Definirali smo svoje usluge, proizvode, USPove, i zatim definiramo, naravno, svoje prodajne procese.
Dakle, mi iz marketinga i fotografi svi moramo znati što se treba dogoditi. Dakle, koja je funkcija, koji su tipovi publika, šta njih preokupira? I na kraju, ono što je najvažnije bih rekla za suradnju s tobom, Darko. S tobom je jako lijepo raditi, pa mi je drago da baš s tobom pričam o tome, znači: ton glasa.
Ponekad sam ja od klijenata čula da su to neke kao, malo, prenemaganja marketinga kao šta ton glasa, pa nismo mi neka korporacija. Nismo korporacija, naravno, ali ton glasa je upravo ona poveznica između tekstualnih, vizualnih i fotografskih i video materijala. Na koji način? Dakle, svjesno ili nesvjesno mi percipiramo svijet oko sebe kroz svjesne i nesvjesne mehanizme.
Boje, oblici, fotografije vrlo često idu u taj predsvjesni dio mozga. Vi ne pomislite, aha, ovo je smeđa boja koja meni asocira tople boje i tako dalje. Ne, ne, vi instant stvorite neku sliku. Odabir boja, odabir tonaliteta i paralelno odabir tona glasa se radi na način da razmišljamo o brendu u. 4, ako govorimo o engleskom govornom području i 5, ako govorimo o hrvatskom govornom području, Znači svaki brend ima elemente formalnosti ili neformalnosti i tu postoji neki slider. To je jedna informacija. Druga informacija nam je humor ili ozbiljnost. Mi moramo znati da li je brend jako ozbiljan ili ako se voli, zeza da li je taj humor onako, suh i sarkastičan ili je on topao i prisan.
Zatim imamo distancu. Ono što je jako bitno je kako, kakav je karakter odnosa s našim klijentom? Neki brendovi imaju onu profesionalnu distancu, to nije ni dobro ni loše. To jednostavno tako je, dok drugi žele uspostaviti jedan jako prisan i prijateljski odnos sa svojim kupcem i mi tu se nekako definiramo:
Jesmo li direktni? Onako kažemoružne istine vrlo jasno poput recimo Oatly-a koji o svojim proizvodima piše ono: “tastes like shit”. Zato što zobeno mlijeko tastes like shit i to je tako, ali imamo neki drugi razlog da ga pijemo. Možemo biti provokativni, možemo biti brižni, znači bitno tu definirati tu dimenziju.
I na kraju imamo pitanje emocionalnosti. Emocionalnost na skali od faktualnosti do entuzijastičnosti ima niz podvarijanti, znači imamo li možda neki ton koji je moderan i trendi? Ili možda pričamo o brendu koji voli biti tradicionalan i običan, recimo kad pričamo o nekom seoskom turizmu, nema smisla da oni zvuče kao – e ekipa,
ovo ono… Oni uvijek zvuče pomalo oldfashion ili retro ili tako nešto. I naravno, u hrvatskom. Imamo to još sortiranje. Da li ćemo govoriti o sa ti, vi, i veliko V ili malo v? I to je kao jedna ono kao jedan equalizer, gdje mi izaberemo na svaku od ovih dimenzija određene poruka. I sad, recimo, gledam pred sobom
jedan ton glasa – informativan. To je razina tog ozbiljnosti, odnosno humora. Informativni smo, ne idemo u niti u pretjeranu konzervativnost, ali nismo humorni. Naprosto dajemo faktualnu informaciju. S druge strane, na skali formalnosti, od formalnosti do suosjećajnosti smo profesionalni. Dakle, nismo formalni, formalnost je još jedan korak dalje…
Što se tiče distance, nismo prisni, ne moramo biti prisutni u tom poslu, ali smo ljubazni, to je jako bitno. I na kraju nismo entuzijastični na skali emotivnosti, nismo faktualni, ali smo optimistični i to je, recimo, neko, to su nekakvih pet nijansi uz obraćanje u “vi” tonu, a ne u “ti” koje definiraju taj neki karakter kao da smo čovjek pa smo, eto, ljubazni pa smo optimistični pa smo profesionalni i informativni.
I to će definirati boje, to će definirati kako brend funkcionira. Jer mislim da čak i ne morate biti stručnjak za komunikaciju, da znate da ako želite komunicirati neku profesionalnost, da nježno roza boja neće poslati tu poruku. Znači, postoji neka skala boja kako ih naš mozak percipira što je što.
Plava nam je ta nekakva profesionalna, nijansa crne sive, te koji govore o nekakvoj informativnu stigmu. Nisu novine uzalud. U tim nekim sivim crnim bojama fonta ni jedna novina nema kričavo zelena slova, s razlogom…
Darko: Ima i s rozima, ali to su druge vrste novina.
Željka: To su druge vrste novina. Upravo to, da. I, naravno, kad govorim o optimističnosti, ne možete staviti nekakve time tonove da sugeriraju optimizam. Optimizam uvijek ima neke naglaske. I to je susret između copywritera, odnosno stratega, ja bih rekla.
Koji će onda reći: OK, ovo su nam te neke odrednice tona glasa.
I svaki stručnjak će iz toga izvući što to njemu znači. Dizajner će izvući boje, copywriter će iznaći pisanje, a fotograf, ja vjerujem da isto kad bi dobio ovakav nekakav brief – može onda puno jasnije znati kakve fotografije radi.
Darko: Točno
Željka: Eto, a onda, naravno, još idemo u rafiniranja pa recimo, ovaj, ako želimo naglasiti da nekakav posao, je jako baziran na tehnologiji ali su ljudi jako ljubazni, onda ćemo mi reći fotografu: ajde, molim te mi onda fotografiraj čovjeka u relativno neformalnoj pozi, ali da se jasno vidi ta neka stroga tehnologija.
S druge strane, ako nam je tehnologija u drugom planu, I recimo, želimo reći OK, ovo je jako moderan welness centar. Tu imamo sve aparate s kojima skidamo celulit, brišemo bore i sve ostalo. Slikaj mi molim te interakciju između klijenta i osobe koja radi tretman, ali nemoj da baš taj stroj bliješti onim metalnim sjajem.
Ne želimo to nešto, nego njega ćemo možda nekako u pozadini. I kad tako radimo, ja vjerujem da su onda svi zadovoljniji. Definirali smo što su nam ciljevi definirali, definirali smo taj ton i onda ja vjerujem da fotograf ima puno jasniju ideju što treba napraviti.
Darko: Za Svakako, svatko iz tima ustvari ima puno bolju ideju – kako krenuti raditi i na koji način uopće početi, da li izabrati tehnologiju, da li izabrati, da, čak i kod fotografije osvjetljenje, tehnološke aspekte s te strane, na koji način pristupiti uopće kreiranju toga dalje…
I ako mogu primijetiti, ovo je bilo puno koraka gdje nismo uopće došli do: Sad ćemo staviti neku web stranicu, tekst ćemo napisati tako… Tek smo došli do toga da se krene nešto stvarno raditi. Tako da, to je, rekao bi puno, puno dodatnog posla kojeg dosta tvrtki preskače pri planiranju same web stranice…
Što kad se preskaču koraci procesa?
Darko: I kako ti izgleda, koje, ustvari, što se ustvari gubi preskakanjem nekog od tih koraka ili čak cjelokupnog procesa?
Željka: Da, tada šaljemo krive poruke – zato što su poruke prepuštene slučajnosti, i ako vi meni kažete, recimo da imate, ajmo sad ovako reći: Mi prodajemo tanjure. Tanjuri mogu biti industrijski proizvedeni, jeftini i namijenjeni, ajmo reći, širokoj konzumaciji ili to mogu biti nekakvi do kraja unikatni tanjuri koji se prodaju za osobne potrebe ili za neke vrlo skupe restorane. Na toj skali između masovne proizvodnje do nekakve unikatnosti postoji niz kategorija i podkategorija.
I tako netko radi, možda masovnu proizvodnju, ali s umjetničkim motivima, uglednih umjetnika ili kako nešto.
Mi ako ne znamo što je točno razlika tog tanjura u odnosu na druge, ako ne znamo da li su to moderni nekakvi tanjuri, pa je to nekakva modernistička umjetnost ili je to nešto onako tradicionalno, što vuče na našu baku.
Ako ne znamo da li to kupuju restorani ili OPGovi ili hipiji ili yuppiji da to tako kažem. Mi zapravo ne znamo da li smo potrefili način konzumacije; odnosno, način komunikacije. Ti ne znaš da li si slikao u adekvatnim tonovima, jer ako slikaš s nekim plavim svjetlom strogim onako star trek, onda će OPG pogledati i reći: To nije za mene.
A s druge strane, ako napraviš neki rustikalni ambijent ili nešto, onda će neki moderni i modernistički Michelin star restoran, pogledati reći – ne, ne, ne; ovo je nešto, ono, kao retro we’re not in it i ako se to ne napravi i ako se to ne definira, onda dobivamo jedan random dojam. Ajmo to ovako reći možda – zamisli da dođeš u dućan koji ti nudi uslugu da ti složi odijelo za neku prigodu. Ti kažu dajte mi neko odijelo – i tamo je osoba koja bira cipele, osoba koja bira torbe, osobu koju bira makeup i osoba koja bira haljinu. Svako od njih, ako ne znaju – idem na vjenčanje, osoba sam tih i tih godina, to vjenčanje… nije isto da se vjenčanje odvija u OPGu ili u Esplanadi, nije isto jesam li ja kuma ili sam treća rodica nekakva koja će sjediti iza. To su sve parametri koje treba uzeti u obzir. I isto tako svi ti stručnjaci trebaju komunicirati. Svaka torbica može biti lijepa za sebe, svaka haljina može biti lijepa za sebe, ali ako se to spoji pa imaš nekakvu crnu, kričavo u crnu, onu blještavu, strogu torbicu i imaš neku lepršavu rozu haljinu, to jedno s drugim izgleda kao šaka u oko.
Znači bez planiranja mi dobivamo te, na žalost, šake u oko, jer je previše izbora i previše mogućnosti, je li tako Darko, kad ti neko kaže, poslikaj ovaj prostor.
Darko: Da, ma ne, svakako to… Slažem se u potpunosti s tobom i kao što si rekla, surađivali smo međusobno i taj dio mi je odličan, što od tebe dobijem brief koji je stvarno razrađen na taj način i koji mogu onda od toga shvatiti: gdje se ide, u kojem smjeru i za, u ovom slučaju fotografije, što je potrebno napraviti?
To je stvarno onako, nešto što bih rekao da je, ako se želi kvalitetno odraditi posao što se tiče web stranice – obavezan dio. Sad, onako, ono što mi odmah pada na pamet, barem koliko imam iskustva da me traže za fotografije za web stranice:
Koliko se web stranica radi uz cjelokupni proces?
Darko: Koliko, iz tvojeg iskustvom da se web stranica radi na taj način?
Željka: Pa, radi se onda kad čovjek dođe, kako mu izloži. I onda čovjek shvati: aha, OK, ovo mi ima smisla. I ja stvarno moram reći da sam radila s divnim organizacijama koje, inicijalno su imale neku drugu ideju – tipa ajde ti nama napiši tekst, i onda ja postavim pitanje: imate li ove i ove materijale? Nemamo. Imate li definiran ton…
Darko: onda se vraćamo na početak ovog procesa…
Željka: Da, da, da; i od oni kažu OK, i onda nam je okej da nam ti definiraš te stvari koje su unutar tvog sektora. Ovo nam je dizajner ili dovedi nam svog dizajnera, dovedi nam svog fotografa. Međutim, vrlo često, u dobroj namjeri ljudi naprosto ne znaju kako stvari rade i ja, ajmo reći ovako, ja kad gledam barku…
Ona meni djeluje jako jednostavno, samo trebam nekako onako izdubiti neko drvo. I to meni nekako izgleda. Ako bi se ja prihvatila toga, ja bih se vjerojatno potopila jer je tu puno više parametara nego što ja vidim. Na isti način ljudi ono, a neke fotografije, a imam ja nekog, on će mi napraviti fotografije, on je radio meni fotografije za svadbu. Pri ćemo osoba koja radi fotografije za svadbu može, a ne mora imati od neznam, ispravi me, možda čak i adekvatnu opremu za neki tip fotografija da govorimo već o tehničkim preduvjetima, s druge strane, govorimo o znanju i iskustvu, senzibilitetu. Ja nisam sigurna da li neku koja je fotograf možda za svadbe može raditi produkt fotografije nekih visokotehnoloških uređaja.
Možda može, ali ti mi možeš reć vezano uz specijalizaciju.
Darko: Ovisi, istina, ali ako nije toliko u tome… ono što zna biti najgore, dok prvi put nešto radi… ako je npr. radio svadbe – e sad daj napravi produkt neku fotografiju. To će biti onda počeci; učiti će na tom projektu da tako velim, tako da, s te strane to i ako uspije odraditi, možda nije baš idealno, možda što se tiče rokova, a možda i što se tiče krajnjeg rezultata.
Željka: Tako je, tako je. Tako je i isto tako senzibilitet – zato mi svi kreativci imamo neke portfolije. Ima ljudi koji prekrasno rade te tople fotografije beba, wellness centara ili nečega, ali s druge strane, ako ga pitate da slika auto gdje je neka žena u crnom leopard, ne znam kakvom odijelu, onako futuristički s nekakvim plavim svjetlom u pozadini, to može, a ne mora biti idealan fotograf za tako nešto, po senzibilitetu.
Darko: Da se vratimo na onaj sa strojarstva, što je bilo, ispast će mekane onako fotografije, a ustvari se traži oštro, preciznost, jake boje, jarke. Što vjerovatno neće biti slučaj ako ta osoba nije već u tome verzirana, da radi fotografije na taj način fotografije ili bilo koji drugi posao, od dizajnera recimo isto. Ovo što želiš reći da ustvari treba i odabrati tim, već na osnovu prethodnog planiranja
Željka: Tako je, tako je, i vrlo često svi mi nekoga poznajemo, poznajemo fotografe neke, netko nam je preporučio dizajnere. Ponekad su ljudi visoko profesionalni i vi s dobrim dizajnerom i dobrim fotografom – mi se svi razumijemo. Radimo, de facto radimo različite poslove unutar istog cilja i zajedno surađujemo, imamo neko iskustvo.
Ponekad dobijete tri različita senzibiliteta, tri različita načina gledanja na stvari i ponekad je dosta teško to uskladiti. Procesi unutar marketinga su kaotični. Mi još uvijek nemamo standardizirane procese i baš pričam s kolegama s kojima radim kako je jako važno da educiramo ljude, da bi znali i da ne bi bacali novac …
Moram reći da sam ja radila na projektima gdje sam ja došla nakon što su već dva puta pokušali i rezultat je bio loš. I onda se treći puta radi. Znači, za taj novac, koji je uložen u te pokušaje i pogreške, moglo se napraviti avion, tehnološki i dizajnerski na svaki drugi način. Naš je zadatak svakako da educiramo ljude i dokažemo da to nije samo tako.
To što vidiš da postoji i fotografija i tekst i dizajn u pozadini postoji mašina nekakva koju kreira ajmo reći suradnja, direkcija,
definiranje, to je kao razlika frontenda i backenda. Ja bih rekla da ono što je rezultat našeg zajedničkog rada Darko, kad ja napišem neki tekst a ti neku fotografiju a neki dizajner sve to oblikuje.
To je frontend, a u backendu su svi ovi briefovi usklađivanja tonova glasa, publike, boja i tako dalje. Mislim da je to važno da ljudi znaju.
Darko: Svakako, koliko sa svoje strane vidiš,
Važnost edukacije klijenata
Darko: koliko vidim dosta nastojiš na LinkedInu i na drugim platformama, da tako velim, educirati potencijalne klijente i trenutne klijente, da to razumiju. Koliko vidiš da je važnost tog educiranja, da uopće ljudi dođu do toga da to nije, sad, skoro da ću karikirati, ali nažalost gotovo uvijek dolazim do slične situacije. Ajmo napraviti web stranicu – okej, stavit će se neki, sad da ne spominjem koje ono platforme, naći ćemo neki template i to je to. Dodajmo fotografije i to je to. Koliko je ustvari po tebi važno da se ustvari educiraju ljudi, da to nije bio dizajn web stranica na taj način, nego da je potreban taj cjelokupan proces, da se uopće dođe do toga kako će izgledati i šta ta web stranica ustvari treba raditi tj. taj dodatni djelatnik u tvrtci što on ustvari treba raditi.
Željka: Pa ja bih rekla da je, bitno je i da će trebati standardizirati malo te procese.
Kad se kaže developer, isto tu znači imamo ljude koji znaju upravljati templateovima do neke mjere, a s druge strane imamo dizajnere koji mogu napraviti neke mini mašine u pozadini i nekad nam je dovoljan jedan, nekad nam je dovoljan drugi. Ono što je bitno da su i developeri i dizajneri i copywriteri, svi upoznati s tom jednom metodologijom unutar koje će se raditi.
Ja ne bih ni u kom smislu rekla da je moja metodologija jedina ispravna ili da treba tako, ali, ako radimo po njoj, onda je bitno da su i drugi ljudi, da možemo dovoljno jasno artikulirati kako radimo, koji su koraci, gdje ti završava, gdje ja počinjem, gdje je moja odgovornost? Ono što se vrlo često događa je da svatko radi unutar svog frameworka i onda imamo trenje… Jer se ne zna gdje točno čiji segment. Nedavno sam imala situaciju da su se klijentu posvađali developer i dizajner. Što je, naravno, jasno jer su svaki od njih dizajneri…
Darko: nije rijetka situacija…
Da.
Željka: Da, i ljudi nisu doista krivi, naprosto se procesom ne upravlja. A developer koji ima svoj template on radi unutar tog nekog frameworka koji možda ne mora biti dobar.
Ja nemam ništa protiv templatea, ja dapače imam content framework jer vjerujem da to jako jako pomaže. Naravno i da prilagodim, ali templatei nisu sami po sebi loši.. Treba znati koja je njihova svrha i smisao. Ako je dizajner išao custom raditi i onda da developeru koji nema mogućnosti unutar svog alata, nema mogućnost to provesti, onda tu nastaju frikcije, jer netko od njih onda mora uložiti dodatne sate koji mu nisu plaćeni.
I to je, i rezultat je onda obično nekako kompromisno rješenje kojim nitko nije zadovoljan. Eto. Tako da da Darko, ja se stvarno trudim educirati iz nekako najbolje namjere, educirati što je za koga i kako, i biti nekako poštena šta kome treba. Ono što sam vrlo često čula je da male firme neki put se upuštaju u vrlo ambiciozne projekte do kojih nisu dorasli.
To se zna dogoditi.
Isto kao što se zna dogoditi da nekakva agencija neće reći poštenom malom poduzetniku: slušaj, mi ti radimo vrlo ambiciozne projekte koji tebi u ovoj fazi nisu potrebni. Tako da je jako bitno ne samo senzibilitet, nego nam je isto bitno da stvarno definiramo što nam treba i što nam je dovoljno.
Moja nekakva filozofija u tome je da,
treba biti dovoljno, taman, ni previše, predlagati sad nekom malom poduzetniku da ide u nekakve ne znam kako ambiciozne priče, dok one nije možda ni definirao još svoju publiku, dok još pivotira kao startup, to je suludo. Ali isto tako je suludo ne reći nekome tko je već na nekom putu gdje mu web stranica može donositi neke ozbiljne novce, ne reći: Gledaj, ti si sad u toj nekoj fazi kad ti stvarno treba nešto ambicioznije. I možda ja više nisam osoba koja koja može koordinirati procesima, sad je možda vrijeme da se obratiš agenciji koja ima tim od, ne znam, 50 ljudi.
Darko: Istina. To je. Gdje možda misliš da je problem da sami klijenti naprave otpor kod toga da im netko možda želi reći – ovo nije možda ovo za tebe, ili ovo možda ne bi trebalo na taj način napraviti i klijent ili odbije takvu suradnju ili ne želi slušati. Pretpostavljam da što se tiče copywriterskog posla si isto dobila – da, nema se definirano sve unaprijed, ali daj ti napiši nešto?
Željka: Da, da. Ja bih rekla da ovako… Znači ja nekako to detektiram kao, činjenicu da se posao sastoji od jako puno detalja znači da bi bio dobar u svom poslu, stvarno moraš uložiti puno vremena puna energije i onda u jednom trenutku dolazi neki treći stručnjak i kaže ti – evo, sad na to što si ti mislio da će otići,
evo jedno popodne, dva popodneva, sad trebaš mjesec dana angažiranog rada, znači, ovaj ljudi duboko udahnu i shvate. Okej, ovo je još jedna od onih situacija koje su složenije nego što sam mislio i kažu OK, idemo napraviti. Jedan dio ljudi inzistira – ajde, napiši ti to nešto. Međutim, ima već tome neko vrijeme da ja u tom trenutku kažem ne mogu. Ne mogu vam naplatiti nešto što znam da neće donijeti nikakve rezultate, a s druge strane to je kao da tražite od slastičara.
Napravi mi tortu, a gdje su materijali, gdje su jaja, gdje je brašno? Nemamo, napravi od nečega. Ne mogu ti napravit od blata ili tako nešto – ili ti mogu napraviti od pravih podataka, jer nama trebaju podaci, informacije i sve ostalo ili ti ja to ne mogu napraviti.
Darko: Sve jasno. Da, da. I stoga je, rekao bih, ova edukacija toliko važan dio da ljudima je jasno da su stvari potrebne, neki predkoraci da nije dovoljno samo da treba mi tekst copya, da, treba mi fotografija i ništa drugo me ne zanima i na taj način uopće pristupiti cjelokupnom tom problemu. Dosta toga smo se, ono, porazgovarali oko i web stranice oko kreiranja, planiranja web stranice i fotografije unutar toga, da li možda ima još nešto što misliš da bi se trebali dotaknuti vezano uz ovo?
Željka: Voljela bih s tvoje strane čuti koje je idealno vrijeme uključiti fotografa u proces i kako bi volio, ti si rekao, što opsežniji brief. Ali možeš definirati ljudima što su ove minimalne sastavnica briefa za fotografa koji će garantirati rezultat s kojim će vjerojatno biti zadovoljan.
Darko: Da, koji bi bio ustvari najbolji trenutak – pa, nakon ovog cjelokupnog planiranja, jer taj dio ustvari je potrebno proći samo s klijentom i vjerovatno bi možda neka dodatno osoba, možda nešto navela u krivom smjeru, moguće, pretpostavljam, ali u tom slučaju, kad već imamo sve izdefinirano – brief, velim, o smjeru, koji ugođaj je potrebno napraviti, u kojem smjeru bi trebale biti fotografije?
Da li je to nešto oštro, da li je to nešto mekše, boje kakve bi trebale biti, na koji način fotografirano? Da li više onako, sa sjenama; da li sve lijepo, krasno, onako sve veselo, da tako velim, osvijetljeno. Ako je riječ npr. o nekom brendu koji je više usmjeren prema prirodi, da se, na primjer, ne upotrebljava uopće umjetna rasvjeta, nego da je to negdje u prirodi fotografirano, na primjer. Tako da, to sve, do, recimo, nekih detalja što bi, možda se trebalo s dizajnerom dogovoriti gdje bi bila koja fotografija, na koji način je postaviti, da li treba biti vertikalna, da li treba biti vodoravna. Da li možda čak eventualno je potrebno ostaviti prostora sa strane za neki dodatni copy unutar toga, možda nije toliko važan za web stranicu, ali ipak zna se i tamo dogoditi da unutar fotografije se zna postaviti tekst. To bi bilo u osnovi ono što je dobro postaviti, ali daleko od toga da bi ovaj cijeli plan bilo super, da se ima pristup tome da se shvati kuda se ide. Znači ne nešto točno definirano:
OK, treba mi to, to i to, ali da ustvari mi je jasno kod klijenta koja je svrha tih fotografija, kome se obraćaju, koju poruku ustvari kroz web stranicu ili ovaj put, kao što veliš, se želi napraviti, možda čak i za određenu fotografiju. Ova fotografija će biti tu i tu i treba gledatelja, to jest osobu koja na web stranici, navesti da napravi ovo: da pređe na drugu web stranicu, da nešto klikne i na taj način onda i za određenu fotografiju,
ukoliko je riječ o takvom nekom projektu, ne općenito, nego čak i na razini svake fotografije
definirati. Kao neki scenarij, ako je to potrebno. da, a ako je do toga postavljeno toliko u detalje, onda svakako.
Da, ono, na primjer, da li sad, banalno: “Shop now!”, neki gumb je pokraj; e sad, da li ću ja postaviti negdje unutar dućana fizičkog ili na neki način kroz fotografiju navesti osobu da online kupi taj dio mi je isto važan da znam na koji način postaviti i kreirati tu baš konkretnu fotografiju.
Ideja same pojedinačne fotografije nekad zna biti problem da je potrebno stvarno definirati do kraja.
Željka: Tako je, i ono što je što sam ja naučila s tobom, ti i ja smo radili na nekim projektima da sam ja imala ideju da će biti jako puno nekakvih pozadinskih stvari, opreme i tako. I onda kad smo zajedno radili i ti si rekao, gle, to je sad jako teško, nema smisla fokusirati se na to tako da je moja ideja doživjela transformaciju. U konkretnom trenu tehničke izvedbe, i ja bih rekla da sam ja onda bila i zadovoljnija. Ja bih rekla da stručnjaku ne treba, ne treba stručnjaku crtati jer on vjerojatno bolje zna nego ti, nego treba zadati osnovnu ideju, i cilj, a onda možda prepustiti detalje tehničke razrade stručnjaku koji će reći možda ovo previše detalja,
možda je ova soba previše mala za to što si mislio. Ne možemo postići taj efekt dubine ili tako nešto. I zato pretpostavljam Darko, ovaj da jako dobro da fotograf ne dobije brief i informaciju kad dođe na mjesto snimanja, nego da dobije nekoliko dana prije, da promisli, da eventualno korigira ako nešto ne treba.
I na kraju krajeva, vi imate puno opreme, ali ne možete nositi sve, nego treba definirati kad ćemo ovako i onako jer je oprema, je li je; ispravi me, tu ja nagađam.
Darko: To svakako. Nisam ni mislio ono da se dobije brief pet minuta prije – e sada ćemo napraviti ovakvu i ovakvu fotografiju, da,onda je… Čekaj, uopće, i u glavi moram isplanirati na koji način nešto napraviti, i da, ovo je super tvoj primjer da je, optimalna, rekao bih, situacija kad postoji suradnja direktno na licu mjesta kad se radi fotografija, taj neki art direction, da odmah možemo i razgovarati:
OK, ovo je u dobrom smjeru, možda malo nešto poraditi na tome ili ako već neki brief, da, možda to ne može se izvesti tehnički, ali možda fotograf da neku ideju da se to na neki drugi način izvede, pa, da li će to odgovarati ili ne, već se dođe onda kroz razgovor do toga tako da u svakom slučaju, da možda ne kruto postavljeno, ali neki okvir u svakom slučaju bi bilo dobro i svakako bar par dana prije… ne ono taj dan.
Ovo što si rekao za neke lokacije – ako ne već i nije nešto strogo definirano gdje mora biti, čak i fotograf može napraviti neki scouting lokacija gdje bi možda moglo nešto, znači kada već ima taj brief može unaprijed i taj dio razraditi ako je potrebno.
Željka: Tu si spomenuo jedan termin koji smo, kako smo krenuli razgovarati, ono, spontano smo zapravo zaboravili, a ključan je i možda neki neki od naših klijenata će se sad prvi put sresti, a to je art direkcija. Art direkcija s naše strane znači s marketinške strane, znači definiranje tog smjera. Znači, koji je generalni ton komunikacijski,
koje su generalne boje? Kako uopće kad stavimo te fotografije jedno s drugim, kojim elementima se one spajaju u jednu cjelinu i prenose definiranu odluku? Da li možeš nešto reći o art direkciji iz perspektive fotografa? Što za vas znači art direkcija?
Darko: Pomaže, pomaže u velikoj velikoj mjeri da ti ne moraš, kao prvo, raditi neke odluke za koje nisi siguran da li će krajnji rezultat biti usklađen s onim što je potrebno napraviti, a kad je već na licu mjesta neko ko ti može uskladiti, tj. pomoći ti uskladiti to i tvoje rezultate odmah diže jer možeš napraviti usklađenje rezultata s time da je to u svakom slučaju ogromna pomoć.
Željka: Kad imamo fotografije koje su skladne jedna sa drugom, to znači da je netko napravio dobru art direkcija unutar koje onda fotograf po sve to uskladi. I još jedno pitanja, ako smijem prije nego što završimo
Darko: Da, hvala. Naravno, i ja sam tu za odgovore.
Željka: Jasno. Recimo da ja sad imam nekakav projekt, pogledat ću nešto u svojoj sobi. Dobro, jedna firma radi okvira za slike.
I to je neki novi proizvod, oni imaju nekakve karakteristike, potrebe su fotografije i ja to kao koordinator projekta znam. Mogu li ja tebe kao fotografa, osim što ću ti dati definirani brief, uključiti u kreativni proces i reći: trebali bismo nekako predstaviti ovu firmu, ove okvire. Ovo su nam nekakve brend guideliness. Znači, oni su jako inovativni i žele biti jako prisni. Njihov ton je pomalo otkačen. Da li i ti onda možeš sudjelovati u razradi briefa za samoga sebe?
Darko: Pa s te strane bi rekao da da, u svakom slučaju ovo što sam spomenuo, recimo, ako je već riječ o nekom okviru, možda to ima veze i s ambijentom gdje će biti postavljen, tako da se može i kroz neki scouting lokacija dodatno, ili iz iskustva, ili sami kreativnosti fotografa dodati neki prijedlog koji se onda može kasnije razraditi u suradnji s ostalima.
Da li to ima smisla? Da li to nema smisla? Što se tiče brenda na neki način predstaviti okvir? Da li, na primjer, sad ako je to okvir, ići u detalje, ne znam sad, spojeva. Što je već potrebno napraviti, što možda ne bi palo na pamet što se tiče samog planiranja, ali možda samo za dodatak kreativnom procesu,
da, zašto ne? Bilo bi dobro na taj način uvesti još i fotografa, normalno i sve ostale da zajednički se kroz neko kreativno razmišljanje dođe do optimalnog rezultata. S te strane je rekao da bi bilo dobro, da.
Željka: To je nešto što sam se ja naučila čak i svojim kolegama, iako sam ja možda u nekakvom procesu koordinacije, ne dajem, ne sužava njihov kut svojim vlastitim gledanjem koji je ograničen. Ja nisam fotograf, možda sam radila sa fotografijama i nekakvu sliku imam, ali moja slika je površna. I ako ja tebi zadam cilj, znači treba ove ljude predstaviti,
treba predstaviti ljude tako, tako, tako, ovi ljudi žele postići te i te ciljeve. I da ti onda ne kažem sad – fotografija treba biti u krupnom planu ili u ovom planu, nego da kažem oke, daj mi nekakav, mi nekakvu ideju šta bi sve to trebalo. Evo recimo ja se uopće ne bih sjetila slikati spojeve, ali to stvarno može biti bitno ako je to tehnološki nešto drugačije, izrađeno ili kvalitetnije i tako dalje.
Darko: Da,
da
i naravno, u suradnji sa svima upletenima, i sa samim klijentom. Da li su ti spojevi važni, da li je to njegovim klijentima ustvari je važno ili nije važno – to je u ono u stvari dio suradnje koju bi bilo dobro napraviti da se zajednički dođe do rezultata. Koliko goda da se i ima brief – sve to može se još dodatno postići uz zajednički razgovor.
Da.
Željka: I ne znam, jedan od primjera kojemu pada na pamet, radili smo na jednom projektu gdje nismo znali da bi dizajneri jako rado imali fotografije koji se spajaju s pozadinom u bojama brenda, pa da se onda ne vidi jasna razlika između integracije i dizajna. Međutim, to nije bilo predviđeno i slikalo se na pozadini kojoj nije bilo tako jednostavno urediti…
Ako znamo šta će biti, onda ti znaš, možda donijeti nekakav iza onaj green screen ili šta već? Tako da možemo unaprijed pripremiti i sve što dizajneru potrebno da postigne svoje ciljeve.
Darko: Istina. Sve uključiti u cjelokupni proces kad se već ide u realizaciju. I ono što si rekla, bar par dana prije, ne na taj dan i onako – sad ćemo ovako i ovako – dobro može, ali moram ja natrag do studija po još hrpu opreme da to ostvarimo na taj način. A i isplanirati si u glavi možda čak dodatno tako da je, svakako par dana prije to i dogovoriti i dati možda čak i vremena da i osoba si sama možda nešto promisli i možda dođe do neke ideje koja se može kasnije zajednički razraditi.
Željka: To je najveseliji dio mog procesa – ja silno uživam imati nekakvu ideju koja je apstraktna jer naravno, riječi su apstraktne i onda to predati u rukama, kolegama, dizajnerima i fotografima. I ja zapravo uz dobre briefove sa svoje strane, uvijek dobijem rješenja koja su predivna, oduševljavajući – tako da se veselim sljedećim projektima s tobom.
Nadam se da će ih biti …
Darko: Hvala, također..
Željka: I s kolegama dizajnerima. I evo, vjerujem da ako klijenti naprave dobru pripremu, a to znači okupe dobar tim, postave dovoljno jasne ciljeve, promisle o svemu tome, će dobiti, naravno, i najbolje moguće rezultate.
Darko: Svakako, Željka, puno ti hvala na razgovoru, ovo je stvarno bilo osvježavajuće i inspirativno bih rekao i nadam da se čujemo još koji put kroz ovako neki intervju o nekoj sličnoj temi.
Željka: Darko, hvala ti, ovaj intervju je zapravo bio više kao jedno međusobno učenje i kao i uvijek, naučila sam nešto novo od tebe. Hvala ti na ogromnom doprinosu zajednici kroz tvoj fotkaste, kroz svoj linkedin sadržaj. Mislim da jako obogaćuješ marketinšku zajednicu sa svojim radom, tako da – keep up the good work.
Darko: Hvala lijepo, hvala. Pozdrav! Čujemo se, bok!
Željka: Pozdrav, čujemo se, bok.