Nešto što često čujem je rečenica “ne volim se fotografirati” te ovo označava općeniti stav prema fotografiranju danas, a razlozi za to su višestruki.
Fotografiranje je postalo neizbježan dio našeg suvremenog društva. Kamere su svuda oko nas – u našim mobitelima, na društvenim događanjima, na putovanjima te čak u našim domovima i na mjestima gdje se to najmanje nadamo. No, unatoč toj sveopćoj prisutnosti, sve više vlada opće nezadovoljstvo kada se radi o fotografiranju. Mnogi se osjećaju nelagodno pred objektivom i izbjegavaju slikanje kad god mogu.
Stoga je važno razumjeti razloge iza te neugodnosti i straha, kako bi lakše bilo stvoreno okruženje koje te može osnažiti da se osjećaš ugodno pred kamerom.
Jedan od ključnih razloga za opće nezadovoljstvo fotografiranjem leži u suvremenoj kulturi koja potiče stvaranje savršenih slika i njihovo dijeljenje na društvenim mrežama. Slike koje vidimo na platformama poput Instagrama većinom su (vrlo!) pažljivo odabrane i uređene kako bi prikazale idealizirane verzije života drugih ljudi. Ovo stvara pritisak da se, svjesno ili nesvjesno, uspoređujemo s tim idealima te dobijamo osjećaj da naše vlastite slike, pa čak ni vlastiti fizički izgled nisu dovoljno dobri ili da ne zadovoljavaju očekivanja drugih.
Nedostatak samopouzdanja i negativno tjelesno samoprihvaćanje igraju značajnu ulogu u tome zašto se često ne volimo fotografirati. U društvu koje kroz medije i društvene mreže postavlja visoku ljestvicu za standarde ljepote i tijela, vrlo se lako osjećati neprihvaćenima zbog vlastita izgleda. Strah od osude ili negativnih komentara može stvoriti snažan otpor prema fotografiranju, jer iznutra postoji strah da će se naš izgled javno kritizirati ili ismijavati.
U svakom slučaju treba uzeti u obzir i aspekt intimnosti i privatnosti – fotografiranje određenih trenutaka se može doživjeti kao ometanje ili kršenje privatnosti, suprotno od naše vlastite želje da zadržimo kontrolu nad svojim slikama i odaberemo što ustvari želimo dijeliti s drugima. Postoje trenuci u životu koji su osobni i nezamjenjivi, a želja za zadržavanjem tih trenutaka za sebe može itekako stvoriti otpor prema fotografiranju, i ne samo tada već i općenito.
Tehničke prepreke i neiskustvo također mogu pridonijeti neugodnosti kod ljudi kada se radi o fotografiranju. Istina, nepoznavanje tehnika i postavki fotoaparata može stvoriti osjećaj nesigurnosti i nelagode kad rezultat fotografija bude puka sreća, no ovaj osjećaj nelagode još više može potencirati nedostatak znanja o samom ponašanju pred kamerom. Loše iskustvo s prethodnim fotografijama ili nepoznavanje kako se najbolje postaviti pred kamerom može dovesti do osjećaja nesigurnosti i nezadovoljstva prilikom fotografiranja.
Važno je razumjeti ove razloge i vidjeti možeš li se osloboditi straha ukoliko se radi o nečem određenom, a ukoliko postoji sigurno i ugodno okruženje, ovo omogućava osjećaj slobode – svejedno želiš li biti na slikama ili pak odbiti sudjelovati u fotografiranju; bez da se osjećaš manje vrijedno ili uz osudu drugih. Promicanje ljepote različitosti i prihvaćanje da svatko ima svoje jedinstveno iskustvo i udio u svijetu fotografije ključno je za stvaranje pozitivne i inkluzivne fotografske kulture.
Kultura fotografiranja i upotrebe slika
Danas je fotografiranje postalo ne samo sredstvo za zabilježavanje posebnih trenutaka, već i način izražavanja i komuniciranja s drugima; naročito uslijed broja fotoaparata koji su prisutni na svakom koraku – od mobilnih telefona do nadzornih kamera. No, ta povećana prisutnost kamera ujedno stvara i neugodnosti te izazove zbog mogućnosti koje i fotoaparati, ali i programi za obradu fotografija posjeduju.
Jedan od tih izazova je svakako trend postavljanja savršenih slika na društvene mreže. Nekad je ovo bilo rezervirano za prestižne magazine i časopise uslijed visoke cijene kvalitetne fotografije ali još više i umijeća retuširanja – danas pak mnogi korisnici društvenih mreža pažljivo odabiru te obrađuju slike koje će podijeliti kako bi prikazali svoj život u najboljem mogućem svjetlu. Stvaraju iluziju savršenstva što može dovodi do pritiska na ostale da postignu istu razinu… a kao rezultat toga, uspoređujući se direktno s tim idealiziranim slikama dobijamo osjećaj da smo nedovoljni te postajemo nezadovoljni samima sobom, ignorirajući činjenicu da smo svjesni da te slike nisu realne.
Popularizacija filtara i automatiziranje uređivanja fotografija stvaraju nerealna očekivanja o tome kako drugi izgledaju na fotografijama. Ljudi često provode puno vremena uređujući svoje slike kako bi uklonili nedostatke ili stvorili željeni (savršen) estetski dojam – nešto što potiče nezadovoljstvo svojim prirodnim izgledom i stvara osjećaj nelagode prije fotografiranja jer na fotografijama, bez takvog tretmana pretjerane obrade, nikad ne ispadamo izgledom tako.
Također, i učestalo praćenje profila drugih po društvenim mrežama dovodi neprestanog uspoređivanja – od naizgled savršenog izgleda do isto takvog idealnog života, u nama se javlja osjećaj inferiornosti i naglašavaju se vlastiti nedostaci. Uspoređivanje postaje izvor neugodnosti i nesigurnosti pri samom fotografiranju, tada već iz samo straha da ne ispunjavamo standarde koje vidimo drugdje te da ćemo radi toga biti ismijavani.
Važno je osvjestiti se da sve ove tendencije suvremene kulture fotografiranja i upotrebe samih slika imaju dubok utjecaj na emocionalno stanje i samopouzdanje. Stoga nam osvještavanje prema tim aspektima pomaže da razumijemo osjećaje nelagode pri fotografiranju te na koji način da za sebe stvorimo uvjete gdje se cijeni različitost, ali i prihvaćanje nas takvima kakvi jesmo.
Nedostatak samopouzdanja
Nedostatak samopouzdanja i negativna slika o sebi je nešto radi čega se također veliki broj ljudi ne vole fotografirati. Društveni standardi ljepote i tijela danas, naročito oni promovirani u medijima i kroz društvene mreže igraju značajnu ulogu o vlastitoj slici kako bi “trebali” izgledati. Ideali kojima smo svakodnevno izloženi kroz medije, oglašavanje i kroz društvene mreže stvaraju nerealna očekivanja koja su teško dostižna.
Stoga i nije čudno da se osjećamo neprihvaćeno zbog vlastitog izgleda, jer se ne podudara s tim idealiziranim standardima što ujedno uzrokuje i nedostatak samopouzdanja koji proizlazi iz nezadovoljstva svojim tijelom i/ili licem. Sami osjećaj da se ne ispunjavaju standardi ljepote vidljivi na svakom koraku stvaraju automatski snažan otpor prema fotografiranju jer iz ovog proizlazi strah od ismijavanja te izrugivanja kad smo izgledom drugačiji od tih standarda, koliko god nerealni oni bili.
Naravno, na ovo se dodatno nadovezuje i strah od osude te negativnih komentara kao dodatnih prijetnji – budući da je na internetu te naročito na društvenim mrežama negativna energija poticana anonimnošću vrlo česta. Stoga i postoji strah od osuđivanja jer svaki, pa makar i anoniman (često i lažan) komentar narušava samopouzdanje, a s time uujedno i želju za sudjelovanjem u fotografiranju te posjedovanjem fotografija.
No, ono što je važno za naglasiti – svaka osoba ima jedinstvenu ljepotu i vrijednost koju je u svakom slučaju potrebno slaviti. Raznolikost je ono u čemu bi trebali uživati jer je svatko od nas zbog nje unikatan te se ističe baš po tome. Iznimno je važno raditi na vlastitom pozitivnom samopouzdanju te ljubavi prema vlastitoj jedinstvenosti, što dodatno potiče sigurnost pred kamerom i prihvaćanje vlastite ljepote ovjekovječene fotografijama.
Gubitak intimnosti i privatnosti
Želja za zadržavanjem privatnosti i kontrolom nad vlastitim slikama je također element na koji je potrebno itekako obratiti pažnju i koji utječe na to da se ne voliš fotografirati. Samo fotografiranje može biti vrlo neugodno iskustvo, posebno ako se osjećamo prisiljenima da dijelimo svoje trenutke i intimne trenutke s drugima. Svi mi imamo pravo na vlastitu privatnost i odabir trenutaka koje želimo podijeliti s drugima.
I, u slučaju da osoba koja fotografira nema naše povjerenje – strah nad ovim gubitkom privatnosti je vrlo realan. Jer, nikad ne znamo što je ustvari vidljivo na tim fotografijama dok ih ne ugledamo – možda otkrivamo i više nego što želimo te je najgore ukoliko imamo osjećaj da nemamo kontrole da ograničimo pristup tim fotografijama.
Naravno, određeni trenuci u našem životu su osobni i nezamjenjivi. To mogu biti trenuci s voljenima, posebni događaji ili trenuci duboko isprepleteni emocijama – za koje jednostavno ne želimo ni da budu zabilježeni već da ostanu samo u našem sjećanju bez mogućnosti da ih drugi vide – intimni kakvi i jesu. Osjećaj da je te trenutke nepotrebno ili nedostojno dijeliti s drugima može stvoriti otpor prema fotografiranju. Mnogi ljudi cijene očuvanje tih trenutaka za sebe,
Stoga je na fotografu da poštiva želje osobe pred fotoaparatom i granice, bile one izričito naglašene ili vidljive samo kroz pogled. Svatko od nas ima pravo odlučiti hoće li se ili neće fotografirati te, u krajnjem slučaju, hoće li podijeliti te slike s drugima. Iznimno je važno da fotograf omogući sigurno okruženje u kojem poštuje privatnost te da osobi pruži kontrolu nad svojim slikama. Jer jedino tako je moguće osigurati da se osjećaš ugodno i sigurno, bez osjećaja prisile ili potencijalnih nepoželjnih posljedica.
Loša prethodna iskustva i nedostatak znanja
Loše iskustvo s prethodnim fotografiranjima ili samim fotografijama je vrlo čest razlog da postoji odbojan stav prema fotografiranju. Ukoliko su postojala negativna iskustva u prošlosti (budimo realni – tko je stvarno zadovoljan slikama iz djetinjstva ili onima s dokumenata?) kao što su loše slike, neprikladne poze ili krivi trenutak koji ostaje zabilježen, ali čak i cjelokupno iskustvo fotografiranja koje je bilo negativno – otpor prema fotografiranju je itekako razumljiv.
Čak i sami nedostatak kontrole te želje drugih da izgledamo prema njihovim zahtjevima, što često zna biti slučaj u djetinjstvu, može itekako utjecati na to da se samo fotografiranje percipira kao nešto što je neugodno, isforsirano i – nešto što nikako ne želimo ponoviti. Isto tako, fotografije koje se koriste u službene svrhe, za identifikacijske dokumente, imaju određena pravila kako bi biometrijska svojstva našeg lica bila čim lakše prepoznatljiva… no ujedno zbog nesimetrije lica, bezizražajnog izraza i propisanog osvjetljenja koje ne pogoduje gotovo nikome – nisu baš neki laskavi prikaz našeg izgleda. Što ih ionako svrstava u očima mnogih među najgore fotografije koje su ikad imali, a samo fotografiranje u studiju od strane fotografa kao nešto što ispadne loše.
Sami po sebi također ne znamo “pozirati” tj. prirodno se namjestiti pred fotoaparatom budući da je to nešto što je neuobičajena situacija, često se zamrznemo, ne znamo kud s rukama ali i zatvorimo se gledano od strane govora tijela koje na kraju često govori “neugodno mi je” i “strah me”. Fotografije na kojima je ovo zabilježeno ne daju nadu ni da će u budućnosti biti nešto bolje te se uglavnom začarani krug samo ponavlja i odbojnost prema fotografiranju svakim pokušajem samo raste.
No, važno je prepoznati da za fotografiranje potreban barem maleni trud i učenje koji zahtijevaju vrijeme i praksu. Ovdje je također važno da fotograf pruži ovo, uz prijedloge prilikom fotografiranja i korekcije prije samog klika budući da sami nemamo uvid u to kako izgledamo pred fotoaparatom. Vrijeme potrebno za opuštanje je nešto što je obavezno te dodatno utječe na osjećaj samopouzdanja. Naravno, rezultati koji nastaju nakon ovakve pripreme mogu samo pozitivno utjecati na promjenu mišljenja o fotografiranju i vlastitim fotografijama, budući da će se te fotografije itekako razlikovati od onih radi kojih smo i razvili odbojnost prema slikanju.
Kako ovo “ne volim se fotografirati” ostaviti u prošlosti?
Da bismo prevladali strah koju osjećamo prema fotografiranju, važno je preuzeti kontrolu nad svojim stavom i prihvaćanjem vlastita izgleda što ima ključnu ulogu u tome da nam pred objektivom kamere bude ugodno. Prihvatiti sebe i svoj izgled, bez uspoređivanja s drugima ili težnje za savršenstvom koje nameće društvo je nešto što je odličan cilj – jer svatko od nas je jedinstven i ima vlastitu ljepotu koju treba slaviti.
Izgradnja pozitivnog samopouzdanja također je bitan korak u prevladavanju straha od fotografiranja – potrebno je razumjeti vlastitu vrijednost te da itekako zaslužujemo biti zabilježeni na slikama. Samopouzdanje je nešto što se gradi, naročito kroz fokusiranje na svoje pozitivne osobine ali i postignuća; uz razumijevanje da si mi imamo svoje loše trenutke te vremena kad se ne osjećamo najbolje te da nas to ne treba ometati.
Potražiti podršku i savjet od fotografa može biti iznimno korisno za borbu sa strahom povezanim s fotografiranjem. Iskusni fotograf će podijeliti svoje znanje, tehnike i trikove koji će pomoći da se osjećaš sigurnije pred objektivom te će ti pokazati kako da pravilno postaviš tijelo, savjetovati vezano uz izgled i odijevanje, prilagoditi svjetlo i kadar te jednostavno napraviti sve da se postignu najbolji rezultati na slikama.
Svladavanje straha od fotografiranja je proces koji je individualan te svatko ima svoj put. No ono što je najvažnije – fotografiranje bi trebalo biti iskustvo koje nas ispunjava radošću, stvara uspomene koje će biti uvijek uz nas te izražava našu jedinstvenost ali i inspirira, ojačava te pomaže da se povežemo s drugima na dublji način, umjesto da je izvor nelagode i stresa.